Politika - Pogledi, 13. maj 2019.
Nemili događaji na utakmicama finala plej-ofa ABA lige između Crvene Zvezde i Budućnosti, naročito na trećem susretu u Podgorici i, u manjoj meri, petom u Beogradu, bacili su senku na ovu značajnu sportsku manifestaciju. Oni imaju prevashodno političku dimenziju, čiju pozadinu čini nizak nivo bilateralnih odnosa između Srbije i Crne Gore koji poslednjih godina sa protokom vremena postaju sve lošiji.
Sagledavanje spornih pitanja u srpsko-crnogorskim odnosima pokazuje da je ovakvo stanje u velikoj meri uzrokovano pozicijama zvanične Crne Gore. Ona je priznala jednostrano proglašenu nezavisnost tzv.Kosova, uputila dva oficira u KFOR, glasala za prijem „Kosova“ u Interpol i Unesko itd. Svakako da ovakva pozicija Crne Gore prema Kosovu i Metohiji, jednom od najznačajnijih pitanja za Republiku Srbiju, ne pogoduje pozitivnom razvoju odnosa između dve zemlje. Međutim, za razliku od relacija koje Srbija ima sa većim brojem zemalja koje su takođe priznale jednostrano proglašenu nezavisnost tzv. Kosova, a sa kojima se unapređuju bilateralni odnosi, sa Crnom Gorom takva mogućnost gotovo da ne postoji, pre svega, zbog nespremnosti crnogorske strane na saradnju u vezi sa nizom međusobno važnih pitanja.
Tu se, pre svega, misli na položaj srpske zajednice u Crnoj Gori, čiji status nije definisan, budući da se, s obzirom na njenu brojnost (28,7 odsto), ne može svesti na nacionalnu manjinu (do 15 odsto stanovništva), a nije priznata kao autohton ili konstitutivan narod. Srpski jezik koji je u Crnoj Gori većinski, jer ga prema popisu iz 2011. govori 42,88 procenata stanovništva (nasuprot 36,97 odsto koliko se izjasnilo da govori crnogorski), ima status jezika manjinskog naroda. Ugroženo je i ćirilično pismo, koje u praksi nije ravnopravno sa latinicom, iako to Ustav Crne Gore predviđa. U zapošljavanju je na snazi neformalni kriterijum nacionalne podobnosti tako da je, na primer, u državnoj upravi zaposleno samo oko sedam procenata Srba, u javnim službama ih uopšte nema kao ni na rukovodećim mestima u prosveti, zdravstvu, pravosuđu, policiji. U obrazovnim programima od predškolskog do visokoškolskog nivoa eliminisani su sadržaji vezani za srpsku književnost, kulturu, istoriju, a iz lektire se proteruju srpski pisci. Gase se srpske organizacije koje rade na očuvanju nacionalnog, kulturnog, jezičkog i verskog identiteta, kao i srpski elektronski i štampani mediji.
S druge strane, crnogorska nacionalna manjina u Srbiji nema većih problema. Sporno pitanje na koje ukazuje Nacionalni savet Crnogoraca kao njen legitimni predstavnik odnosi se na uvođenje crnogorskog jezika u službenu upotrebu u opštini Vrbas s obzirom na to da se u njoj prema popisu iz 2011. godine 17,47 odsto žitelja izjasnilo da su po nacionalnoj pripadnosti Crnogorci. Time je zadovoljen uslov sadržan u Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisma prema kojem je potrebno da procenat pripadnika određene manjine u ukupnom broju stanovnika na teritoriji lokalne samouprave bude 15 odsto da bi jezik manjine bio u službenoj upotrebi. Opština Vrbas, međutim, za sada nije donela takvu odluku, pozivajući se na činjenicu da se samo 0,51 odsto stanovnika izjasnilo da im je maternji jezik crnogorski.
Kada je reč o veroispovesti, u Crnoj Gori se vrše pritisci na SPC, a daje podrška nekanonskoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Tako je u junu 2016. Crnogorsko državno tužilaštvo na zahtev nevladine organizacije „Crnogorska pravoslavna crkva“ otpočelo ispitivanje porekla imovine SPC uz sve izraženije pretnje da bi Mitropoliji Crnogorsko-primorskoj SPC mogla biti oduzeta imovina. Pored toga najavljen je progon 60 sveštenika SPC i članova njihovih porodica kojima nije produžen privremni boravak.
Ovome treba dodati da je zbog navodnog negiranja postojanja crnogorske državnosti i crnogorskog državnopravnog identiteta, zabranjen ulaz u Crnu Goru jednom broju srpskih intelektualaca, među kojima je i akademik Matija Bećković, da je negativan odnos prema onima koji obeležavaju godišnjicu Podgoričke skupštine kojom se 1918 Crna Gora prisajedinila Srbiji, uvodi se delikt mišljenja itd. Za razliku od Srbije koja bi bila spremna na uvođenje institucije dvojnog državljanstva, u skladu sa očekivanjima velikog broja građana u dve države, Crna Gora na to ne pristaje.
Očigledno, treba tražiti puteve i načine da se loše stanje u bilateralnim odnosima, koje ima svoj eho prilikom sportskih susreta i manifestacija, prevaziđe i saobrazi dugogodišnjim dobrim odnosima između Srbije i Crne Gore, srpskog i crnogorskog naroda.
*Ambasador u penziji
Srpski spoljnopolitički krug